Taj papir ne dolazi, i ne dolazi toliko dugo da građani počnu sumnjati da su prečekali, da su čekajući umrli.

U tom birokratskom, državnoslužbeničkom Čistilištu, gledajući unaprijed i gledajući unatrag, a sve vrijeme gledajući u Šalter, pobrojavaju što je od njih ostalo, što je preživjelo smrt. Psovke, hidratantne kreme, biljke koje će i nakon njih trebati zalijevati, hrana koju su voljeli, želja za plesom i vječna spremnost na otpor. Umrli su čekajući, kao što su i živjeli čekajući, ali čekanje je i u smrti i u životu ispunjeno digresijama između čekanja, digresijama humora, sitnica, tišine. 

Pa, u konačnici, i Smrt je kratka digresija između ovozemaljskog i vječnog čekanja.

Sara Stanić Blažević